BERLINSKA PRIČA

Berlinska priča

Snijeg je padao cijeli dan. Noću je puhnuo sjeverac. Sljedeće jutro padali su prolaznici nenavikli na tako uglancane pločnike.

Dugi redovi pred šalterima na aerodromu bili su dokazom da se u avione uglavnom ne ulazi. Da avioni uglavnom ne polijeću. Ili da ne namjeravaju uskoro. Ili da uopće neće poletjeti.

Zvučnici su objašnjavali ljudima u redovima zašto stoje u redovima. Uniformirane osobe kružile su okolo pazeći da netko ne naruši pravo građanima da stoje u redu. Bez obzira što avioni ne polijeću i što možda uopće neće poletjeti.

Svako mjesto na koje se moglo odložiti tijelo bilo je zauzeto.

Taxi služba  dovozila je nadobudne i odvozila razočarane. Prema kazivanju nekih iz kilometarskog reda svi koji su otišli pokušat će se ukrcati na neki avion na nekom drugom aerodromu. Veliki je ovo grad – govorili su…

U neko vrijeme se pročulo kako nevolja nikad ne dolazi sama i da su radnici na aerodromu štrajkom odlučili podržati sjeverac.

Ta informacija nije utjecala na tijela poslagana po mjestima na aerodromu na kojima je uopće bilo dovoljno mjesta za odlaganje tijela u nekom od mogućih i prihvatljivih položaja.

Nitko se nije micao s mjesta jer ga nije želio izgubiti: red ispred šaltera bio je dug šezdeset kilometara, a red ispred WC-a nije silazio ispod.

Svi su se držali reda kao da se i dalje srame što su nekada bili zadojeni socijalizmom.

Stiskali su mobitele uz uho objašnjavajući svojima neobjašnjivu podudarnost interesa sjeverca i sindikata. U tim okolnostima nemoguće je doći kući. Uostalom kao da je uopće moguće doći kući. Kao da kuće odavno nisu napuštene. Kao da iz njih odavno nisu otišli svi koji su mogli otići.

„Samo neka štrajkaju dugo“, promrmljao je Vilim Sakić, jedan od onih koji su stajali u redu za WC, pa dodao kao da igra neku od igara na sreću: „Neće valjda prestati sada kad sam tako blizu cilja!“