13.8.12

POSTAVLJAJU LI ZNANSTVENICI PRAVA PITANJA O MASMEDIJIMA?



ISTINA JE NEPROFITNA
 


Sve više je pokazatelja kako sprega politike krupnog kapitala i masmedija vodi svijet u  do sada najdublju poznatu krizu čiji rezultat može biti samo rat vjera rat konfesija, rat religija – rat zadnjih uporišta otporu globalizacijskom poravnavanju terena i manipulaciji kao biti masmedija suvremenoga doba.
Unatoč tome u svjetskim pristupima medijima, a posebno u hrvatskoj znanosti o medijima sve više je znanstvenika koji sa svojih katedri vide samo onu ulogu (mas)medija koju proklamiraju urednici poretka koji su omogućili i njihov katedarski drijemež.
Naša je teza da medije ne treba prebrajati, dijeliti po načinima rada, vrstama nosača i sl, nego da se treba upustiti u promišljanje najvažnijeg problema današnjice: uloge masmedija u manipuliranju suvremene civilizacije.

Svijet izlazi na ulice. Dijelom pokrenut snagom novog povezivanja koju omogućuju novi mediji, dijelom zbog otpora prema snazi masmedija koji neravnine i nepravde suvremenoga svijeta poravnavaju slikama zabave, suvremenim gladijatorskim igrama i igrama lažne demokracije
Svijet izlazi na ulice jer je ulica medij nesvjesnog iskazivanja odbojnosti prema dnevnim boravcima u kojima gostuju masmedijske kutije laži. Mediteran, europa, Amerika, Hrvatska… sve se trese od vibracija nove želje za uspostavom nove paradigme političkog komuniciranja i politike kao takve. U pitanje se dakle stavlja temelj zapadnoeuropske demokracije.

U isto vrijeme 'analitički duh' istraživača detektira problem kao još jednu dimenziju kulture, kulturnog razvoj i/ili alternative. Katedarski znanstvenici organiziraju fokus grupe kako bi propitali stavove generacije kojoj je svega dosta. Tamo gdje bi trebalo reći DOSTA, znanstvenici se nerijetko snishodljivo nude da se o tome, ako im se ponude kakva sredstva,  naprave kakvo istraživanje. Riječ je naravno o istraživanjima koja nikoga neće smetati, nikoga dirnuti, dovesti u pitanje…
Naša teza je: istraživanja o medijima u pravilu se zaustavljaju tamo gdje bi trebala započeti. Riječ je o indikativnoj i zaraznoj ovisnosti znanosti o medijima o politici i velikim korporacijama. Bez oslobađanja i bez neovisnosti, bez novog kadriranja, veće slike, bez pregleda cjeline – znanosti o medijima neće donositi dobro niti medijima niti demokraciji, niti čovjeku.


Masmediji su odavno postali oružje kojim se osvaja, podčinjava i asimilira. Upad naoružanih vojnika u neovisnu državu poradi ubojstva državnog neprijatelja broj jedan, koji je nekada bio nezamisliv, danas je materijal za show program koji svjetskoj javnosti omogućuje tek podizanje palca prema gore ili spuštanje prema dolje. Masmediji su sredstvo velikim korporacijama da osvajaju podsvijest građana svijeta zagledanih u vrteće slike. Masmediji su sredstvo proizvodnje pasivnosti, apatije i depresije, virtualnih orgazama, privida demokracije, sapunične sreće, lažnog informiranja…

Pritom u razgovorima o vezi novih tehnologija i ljudskoga iskustva masmediji se klasificiraju po dužini, širini, visini, po oblicima prijenosa signala, po oblicima vlasništva, po gledanosti.. Ne ulazi se ili se beskrajno rijetko ulazi u samu bit suvremenog porobljavanja.

Javni servisi novonastalih država ex Yu odavno su postali marionete u rukama političkih stranaka kao marioneta europske politike, tog realizatora interesa velikih svjetskih korporacija kojima je demokracija koliko strana toliko i nepotrebna i štetna. Budžeti svih nacionalnih javnih servisa pokazuju najjasniju sliku: najviše se sredstava izdvaja za zabavni, sportski i strani program – 70 – 80 posto-
Pritom treba imati na umu da je sport odavno postao veliki biznis koji se igra sa strastima na timove i u razne boje podijeljenih nacija
Zabava je odavno već postala paradigma propagande i prodaje svim dopuštenim i nedopuštenim sredstvima.
Takozvani strani program u većini slučajeva odnosi se na hollywoodsko smeće i rijetke izuzetke.

U onom dijelu programa koji se odnose na informiranje građanstva zbiva se iskričenje između političkih i uredničkih elita sadašnjih i budućih naredbodavaca i izvršitelja.


Tri su zakona na koja bismo se trebali pozivati kad govorimo o javnom servisu, javnosti i medijskim posredovanjima zajednice. Nijedan od tih zakona u hrvatskoj se ne poštuje i ne provodi u ključnim segmentima, u onom dijelu koji bi mogao i trebao omogućiti nestereotipno, drugačije mišljenje, prostor za građansku inicijativu, uspostavu diskurs koji onemogućuje izigravanja od strane politike.

Nema komentara:

Objavi komentar