STEREOTIPI, PSOVKE, ETIKETIRANJE I TRAČ
Način na koji govorimo i pišemo otkriva nas ponekad i više nego što bismo htjeli. Samo manjim dijelom otkrivamo fenomen kojega istražujemo, dok puno više razotkrivamo ishodište iz kojega iz-govaramo ono što mislimo odnosno stavljamo na papir.
Pisati se može i jasno i nejasno, i popularno i duboko, razgovijetno i hermetično, argumentirano ili proizvoljno, pljuvački ili odmjereno, s autoritetom ili autoritarno, dotjerano ili rogobatno, s uvjerenjem ili po narudžbi, stereotipno ili inspirativno, s dovoljno izvora informacija ili bez njih, zalažući se za opće vrijednosti ili jureći neki svoj partikularni interes.
Od diskursa se ne može pobjeći kao što se ne može pobjeći od kulturnog i civilizacijskog backgrounda, tradicije na kojoj se poniklo, sklopova rečenica uz koje se odrastalo, obrazaca komuniciranja koji su se vremenom usvojili, naglasaka, govora tijela, mimike, gesti...
Nekada vladajući, uštogljeni, gotovo partijski diskurs medija, prve je poraze doživio s Poletom, redakcijama Studentskog lista i s Omladinskim radijem. Mladost je donosila nove diskurse i istraživala oblike govora oslobođene od ideološke osnove.
Devedesete su donijele poplavu tekstova diskursa koji je bio najbliže traču. Dio novinara preuzeo je formulu trača i s njom ušao u prostore kreiranja javnosti.
Trač ima svojih dobrih strana. Ne može se tračati bez iskazivanja vlastitog stava. Čitatelj uz takvo štivo može steći dojam kako čita novinara koji svoje stavove iznosi upravo onom vrstom govora koja je pogodna za daljnje prenošenje stavova usmenom komunikacijom.
No trač je osuđen na stereotipe i lijepljenje etiketa. Tako se u ime bijega od nekadašnje partijske ozbiljnosti (koja je bila stereotip i kojoj je etiketiranje bilo pravilom) dospjelo u suprotnost u kojoj se događa isto.
Bahatost nekadašnjih novinara (koji su mogli biti takvim jer su bili samo egzekutori objava stavova ljudi koji su donosili odluke) danas se pretvorilo u bahatost novinara kojima nije strano psovati, vrijeđati, etiketirati, odnosno postavljati se u poziciju (nepriznatih i neprihvaćenih) autoriteta. Njihova je bahatost teže naravi od ranijih iz više razloga.
Prvo: s takvim diskursom nema smisla polemizirati. Drugo: etiketiranje i vulgarnost pokazalo se, ne mogu biti sankcionirani od strane strukovnih udruga. Treće: nema se smisla pozivati niti na vlasnike medija jer je njihov interes papirnatog karaktera (jer je njihov karakter usmjeren prema papirnatim interesima). I četvrto: niti politika tu ne može ništa jer je do grla u nečistoj prošlosti, neizvjesnoj sadašnjosti i s izgledima na sumnjivu budućnost.
Etiketiranje je privid donošenja suda o nekome. Ne donosi se na temelju analize tekstova ili na temelju neke bitne usporedbe. Etiketiranjem se na često još do kraja ne profilirane političke ili medijske osobe lijepi odrednica koja tu osobu može i te kako usporiti u ulasku u prostore javnog komuniciranja.
Pod ruku s etiketiranjem idu i stereotipi. Oni su temelj propagandnog promišljanja timova zaduženih za pronalaženje takvih poznatih mjesta s kojima se neki proizvod može identificirati u procesu izgradnje brenda.
No još je opasnije kada novinar tračerskog diskursa posegne za stereotipom kojega u pravilu proizvode snažni svjetski mediji). U tom lijepljenju etiketa na temelju stereotipnih podjela uloga preslikanih iz 'načertanija' globalnih igrača – najgore prolaze fenomeni koji se i koriste kao simboli.
Tako su neki ljudi nazivani talibanima, fundamentalistima, crvenim Kmerima sa željom da se o njima kaže ne kaže ništa, odnosno da se kaže sve.
Na taj način se lijepe etikete ali i podržavaju stereotipi o fenomenima koji ni izdaleka nisu tako jednostavni da bi ih se u crno-bijeloj konstrukciji moglo koristiti kao simbole.
Ako se novinarsko društvo odnosi prema javnosti poput umornog političara (koji samo pokušava smiriti situaciju a ne riješiti problem) onda nešto treba mijenjati. U najmanju ruku društvo se treba izboriti za ingerencije koje nadilaze razinu opomena (opomena koje pojedini novinari uredno slažu jednu na drugu godinama)
Kamovljeva Psovka jedno je od najsvjetlijih mjesta hrvatske književnosti. Danas su nažalost na djelu neki drugi psovači. Razulareni diskurs nekih kolumnista i novinara (kojim ulaze u sivu zonu korištenja medija u svrhu ucjene i vlastitog probitka) svjedočanstvo je nerazlikovanja slobode od proizvoljnosti.
Nema komentara:
Objavi komentar