15.7.16

ZLO TERORIZMA (Kadriranje islama)

KADRIRANJE ISLAMA

Na mitovima smo, mi ljudi, odrastali i pomoću njih stvarali civilizaciju ili točnije civilizacije. Mitovi su djetinjstvo intelektualnog odrastanja ljudske vrste. Jesmo li zreliji kad smo ih proglasili nevažnim? Jesu li mitovi nestali iz naših života? Naravno da nisu.
Jedan od dokaza da i dalje živimo u svijetu mitova sadržan je u rečenici  Petera Sloterdijka: „Mit je prvi europski masmedij“[1]. Govoreći o odnosu Islama i medija mi ulazimo u područje masmedijskog širenja priča koje ostavljaju traga na dušama i u srcima onih koji slušaju ili gledaju.
Cilj navođenja ove rečenice nije naravno definiranje mita pomoću masmedija. Danas je važno razumjeti da se kroz masmedije i masmedijsko oblikovanje javnosti provlače vrijednosti, obrasci i matrice nekih davnih vremena, nekih ponekad i zaboravljenih mitova.
Sloterdijk se u tekstu „Slike nasilja - nasilje slika“ posebno osvrće na mit o osvajanju Mikene u kojemu (pojednostavljeno) jedan brat drugome nudi da za ručak jede skuhanu svoju djecu. U tom mitu punom kanibalizma i nasilja Sloterdijk vidi 'prascenu europskog nasilja'.
Bijes koji taj čin proizvodi vodi izravno do 'umnažanja patnje' jednako kao što danas slike nasilja i pojedinaca koji čine neljudske stvari, logikom umnažanja postaju osobine širih zajednica, odnosno religije kao takve. To je temeljni grijeh masmedija, a on svoje korijene naravno ima u mitskim dubinama ljudske povijesti koja se stvarala ratovima, prevarama, osvajanjima, porobljavanjem, i ropskim izrabljivanjem.
Kada kao europljani danas gledamo ubojstva nedužnih, ritualna odsijecanja glava, zarobljavanja mladih djevojaka, samoubilačke napade ili bilo koji teroristički čin – u nama raste bijes.
Bijes.
Što je bijes?
Bijes je, kaže Sloterdijk, prva riječ europskog pripovijedanja. Riječju Bijes započinje Homerova Ilijada. U prvoj strofi te Ilijade koja započinje riječju bijes spominje se i navedeni mit.
U tom bijesu, u toj ljutnji, srdžbi Sloterdijk prepoznaje matricu poistovjećivanja s „objavom božjeg nasilja“
Biti bijesan (pojednostavljeno govoreno do razine uličnog govora) znači biti blefer i glumiti Boga. Netko obzirniji rekao bi da to znači da netko u sebi osjeća božju prisutnost. Ili možda želi da to netko tako doživi?
Gledajući danas posredstvom sredstava za umnažanje mržnje izravne prijenose ratova ili terorističkih napada, slušajući bijes i sa istoka i sa zapada, ne možemo se ne sjetiti božjega bijesa koji je očigledno bio opravdan jer je naš mali ljudski bijes samo pokušaj vlastitog obogotvorenja.
Ja sam bijesan, dakle ja sam u pravu!
Ja sam bijesan jer su me svojim nepoštovanjem povrijedili onako kako su povrijedili boga.
Ja sam bijesan i imam pravo svoju božansku povrijeđenost umiriti nekim bespilotnim letjelicama, nekim novim ratom ili nekim novim terorističkim činom.
Sudjelovanjem u osjećaju bijesa čovjek sudjeluje u pokušaju obogotvorenja. Na djelu je preuzimanje uloge koja nije pisana za nas ljude. Izvor je to nesreće i nesreća.
Dakle onako kako su antički junaci u svom bijesu osjećali božju prisutnost, na gotovo identičan način lideri državnih terorizama i terorizma grupa i pojedinaca umišljaju da su iznad, da su bogomdani, da su drukčiji, civiliziraniji…
Glumljenje Boga nekada se umnažalo mitovima. Bijes se epovima, usmenom predajom širio od uha do uha. Ušao je u mentalne sklopove i načine ponašanja.
Danas imamo sredstva umnažanja mržnje koja su milijun ili milijardu puta snažnija od usmenog oblikovanja mentalnih matrica u čovjeku. Zato Sloterdijk kaže:
„Gdje god se nasilje citira i prikazuje, nasilje kao citat i slika o moći sudjeluje u igri. Njezin je pripovjedač uvijek i njezin saveznik. Njegov je kroničar suigrač, njegov kritičar partner, njegov slikar izaslanik. Tko priopćava nasilje i sam ga dijeli.“[2] 
Ovim sam uvodom želio skrenuti pozornost na filozofsko-medijsku dimenziju razumijevanja problema odnosa islama i medija. Ne može i ne smije biti riječi samo o dobrim i lošim primjerima. Nije stvar niti u deklariranim stavovima. Problem nećete pronaći niti u etičkim kodeksima medija. Problema nema u istinskim vjernicima.
Ali problem je ipak tu
Umnažanje stereotipa i mitskih matrica je i dalje tu
Poput autoritarnog muža, autoritarno ustrojena globalna zajednica uvijek će osuđivati objekte na kojima se iživljava (koje eksploatira). Onako kako će otac kćeri nekog plemena u Somaliji (da bi osnažio svoj klan) raspolagati sa životima svojih kćeri – tako i autoritarne političke zajednice svoje neokolonijalne interese realiziraju udjeljujući rat i mir
Edgar Morin piše: „…engleski i francuski ali i njemački i portugalski kolonizatori bili su osobito razuzdani u Africi. Andre Gide je za svog putovanja u Kongo zabilježio da crnci gotovo kao robovi rade na izgradnji pruge koja je Kongo povezala s oceanom. To kolonizatorsko, krajnje brutalno barbarstvo u Francuskoj će se nastaviti očitovati i usred 20 stoljeća kako svjedoči masakr  u Setifu koji se dogodio posljednjeg dana rata 8 svibnja 1945 godine kao i brojni zločini i pljačke počinjeni za rata u Alžiru“[3]
Ono božansko kao da se usidrilo u ono zapadno (europocentrično ili europo-američko-centrično). Bijes se umnaža sredstvima umnažanja bijesa. Na djelu je narcizam koji iza medijske zavjese, deklariranih stavova o jednakosti svih ljudi – razvija vrlo nijansirane oblike rasizma (govorilo se i govori o obojenima, imigrantima, crnim europljanima…)
Uvijek iznova, hodnicima rimskih, turskih, franačkih, španjolskih, američkih dvorova odjekuje: Nismo isti! Riječi su to koje su svjesno ili nesvjesno korištene za kolonizatorsko, osvajačko, u osnovi necivilizirano – pljačkanje drugoga, odnosno onoga koji nisu na istoj razini.
Da bi s Kurdima izašli na kraj u uspostavljanju/iscrtavanju vještačkih granica nakon 1. Svj. Rata Britanci su koristili kemijsko oružje. Poznata je Churchilova izjava: „Ne razumijem ta snebivanja oko upotrebe plina. Strogo se zalažem za upotrebu otrovnog plina protiv neciviliziranih plemena“.[4]
Jesu li nepravedno iscrtane granice i kemijsko oružje riješili pitanje Kurda. Naravno da nisu.
Je li gradnja nacističkih plinskih komora za Židove znak civiliziranosti. Naravno da nije.
Je li Sadam Husein imao kemijsko oružje? Nije!
Čovjek se u životu služi ekstenzijama. To su, poznato je ljudski produžeci poput naočala, kotača, satelita ili npr. Omče za vješanje.
Nerijetko se zaboravlja da korištenje tih sredstava ostavlja tragove na čovjeku.
Slično je i sa svakim instrumentaliziranjem. Ni atom se ne može promatrati a da on ne promijeni svoju putanju. U odnosu gospodara i sluge, primijetio je svojevremeno Hegel sluga je u aktivnom odnosu spram svijeta (sa svim konzekvencama koje to donosi).
Nijedno instrumentaliziranje čovjeka ne može proći bez povratne reakcije koja će zasigurno upozoriti na činjenicu da je svako instrumentaliziranje, dugoročno – promašeno.
Indikativna je rečenica jednog njemačkog ministra koji je govoreći o gastarbeiterima otkrio nešto vrlo jednostavno: „Ovdje smo doveli radnike, a onda smo otkrili da su oni ljudska bića“ [5]
Kad govorimo o dugoročnosti možda nam može pomoći i sljedeći primjer: U želji da se potkopa Sovjetski savez američki su političari 60-tih i 70-tih godina shvatili/vidjeli/odlučili da bi se islam mogao instrumentalizirati kao oružje kojim bi se moglo suprotstaviti Moskvi.
Netko je dakle negdje odlučio nekome dati nešto kao 'punomoć za vođenje rata'[6]
Grupe muslimana to su prihvatile. Ljudi su naoružavani, naučeni ratovati i ubijati. Danas se suočavamo s posljedicama tog instrumentaliziranja, s poistovjećivanjem plaćenika sa cijelom jednom religijom, s masmedijskim umnažanjem bijesa prema religiji koja je instrumentalizirana.
Slanje ljudi, vojnika u Afganistan rezultiralo je i kod sovjeta i kod amerikanaca spoznakjom da je i vojnik čovjek i da će, bez obzira kako i koliko bio dresiran i discipliniran, u stresu rata posegnuti za drogom koja je u Afganistanu svima na dohvat ruke.
Slike su to koje govore o posljedicama poistovjećivanja čovjeka s mitskim bijesom bogova, ali i upozorenje da umnažanje mržnje i bijesa masmedijskom manipulacijom, neće imati loše posljedice samo za jednu religiju -  u pitanju je budućnost čovječanstva.
Kad je trebalo pojasniti užase 1. Svjetskog rata poznati teozof Rudolf Schneider odlučio je govoriti o 'Karmi istinitosti'. Bijeg od istine, umnažanje laži, lažni moral, dvoličnost, izrabljivanje slabijih… sve je to moglo rezultirati samo jednim – neizbježnim ratom.
Ne treba posebno podsjećati da živimo u doba snažne proizvodnje globalno rasprostiranih laži, u doba umnažanja neistina i instrumentaliziranja; da živimo u doba podvojenih duša, u vremenu licemjerja u kojemu je istinski vjernik rijetkost, jednako kao što je rijetkost i misao koja ne zastaje na površini.
U aktualnom nam kadriranju islama vidim opasnost za cijeli svijet. Količine neistina, manipuliranja, instrumentaliziranja ljudi dosegnula je takve razmjere da je iz labirinta plaćeničkih vojski, navijačkih medija i prikrivenih interesa korporacijskih moćnika teško izaći bez snažne katarze. A to može biti ili istina ili rat.
Kadriranje islama je proces koji traje od nastanka islama do danas.
Ono podrazumijeva nepoznavanje, nepriznavanje i potcjenjivanje doprinosa islamske znanosti i znanstvenika muslimana (posebno u španjolskoj u doba islama). To podrazumijeva prešućivanje europske islamske Španjolske koja je toleranciju i multikulturalnost poznavala i razvijala.
Istovremeno to podrazumijeva i nepromišljanje i neosvješćivanje mehanizama koje je u vrijeme islamske španjolske razvijano u državama i državicama na do tada samo geografskom području Europe.
Davwid Levering Lewis primjerice smatra da se u tom vremenu utemeljuje vrijednosni sustav koji će postati vrijednosni sustav dolazeće Europe a čiji će rezultat biti „gospodarski nazadna, balkanizirana i bratoubilačka Europa.“[7] 
Te vrline koje će odrediti civilizacijske okvire prema ovom autoru su sljedeće:
-              poštovanje kastinske nadmoći
-              ratničke vrline
-              nasljedno pravo aristokracije
-              vjerska netolerancija
-              kulturni partikularizam
-              neprestano ratovanje.[8]

U Pjesmi o Rolandu (ideološki obojenom epu o viteštvu i viteškim vrlinama David Levering Lewis vidi „prototip američkog kauboja iz osmog  stoljeća' koji njeguje „ideologiju svetog rata“, a vremenom i „nacionalne oholosti“[9]  
Pedeset godina od pojave epa Pjesma o Rolandu papa Urban drugi (tisuću i devedeset i pete) organizira prvi križarski pohod.
Čovjek je biće pokušaja i pogreške, onaj koji pretjeruje i dolazi k svijesti.
Poput prekomjernog granatiranja pretjeruje u bogaćenju, politizira vjeru, instrumentalizira umjetnost, sredstva komuniciranja pretvara u instrumente manipulacije…
Trenutno je na djelu takvo kadriranje islama koje se koristi svim ovim prekomjernostima.
No istovremeno, nepravedno je i bezbožno misliti kako se nafta pod zemljom tisućama godina stvarala da bi baš ovog ili onog šeika danas ili vlasnike ove ili one naftne kompanije učinili toliko bogatim da više takorekući ne spadaju među ljude. Tu svakako leži jedan potencijal samooslobađanja. Bez obzira na oružje, ideologije, plemena ili bilo što drugo. Potencijal je tu.
Židovi i muslimani su kroz povijest mnogo puta pokazali obrazac uzajamnog poštovanja, tolerancije i sposobnost pridržavanja usvojenih zakon (posebno bih tu naglasio islamsku Španjolsku i Bosnu.
Današnje kadriranje islama sotonizira muslimane i ruši mostove.
Masmediji će prije ili kasnije morati promijeniti diskurs jednako kao što će prije ili kasnije Izrael i Palestina kao kao samostalne države dobro surađivati.
Hoće li Jeruzalem biti neovisno/neutralno središte religija knjige (nešto poput svjetskog Vatikana) na političkoj je i vjerskoj zrelosti naših nasljednika.
Na njima je prije svega shvatiti:
Masmediji nerijetko posljedicu nekih odnosa proglašavaju uzrokom i tako stvaraju nove razine nesporazuma i manipuliranja.
Islam je nakon 11 rujna stavljen u poziciju da se brani na temelju onoga što se stavlja na teret poslovnom prijatelju obitelji Bush – Bin Ladenu (koji je i prije i poslije 11. 9. bio musliman. No nakon 11. 9 primjerice, šest puta (600 posto) više je napada na muslimane u engleskoj, 270 posto više je negativnih napisa, a u francUskoj u prosjeku svaka tri dana neki musliman biva napadnut, a svaka tri tjedna jedna džamija je devastirana.
Nameće se pitanje: Je li bin Laden bio musliman i prije nego što je postao samo musliman, dakle dok je bio i poslovni partner obitelji Bush? (ako je ikada i prestao to biti)
Masmediji tako kadriraju sliku/inage/fenomen da taj kadar odgovara interesima onih koji žele zadržati postojeće, nepravedno i neprihvatljivo stanje, a imaju medije pod svojom kontrolom.
Masmediji su središte svih velikih problema ovoga svijeta i kao takvi najveći problem na svijetu koji uopće postoji. Jedan od dokaza da je tomu tako je i sve što se pokušava učiniti islamu, da bi negdje drugdje nešto drugo funkcioniralo. Stoga je svijest o važnosti razgovora o medijima- ključ promjena, ključ bolje budućnosti.

2.
Revolucije inspirirane djelom Karla Marxa temeljile su se na snovima o jednakosti ljudi, oslobađanju rada, emancipaciji ljudske osjetilnosti, na iskupiteljskoj ulozi proletarijata koji će oslobađajući sebe – osloboditi svijet. Umjesto slobode došao je staljinizam, milijuni mrtvih ili zatvorenih, diktatura, doba kad se bez osude moglo ubiti bilo koga na koga se posumnjalo.
Revolucija 11. 9 inspirirana je spoznajom da se propagandom kao oblikom prisile u demokratskim društvima mogu stvoriti takvi oblici poslušnosti koji će imati jednako totalitarne učinke, a mogu biti kamuflirani u odore borbe za slobodu, demokraciju, pluralizam, slobodu govora, etc. Sve je završilo u totalitarizmu koga će Sheldon Wolin nazvati obrnutim ali i odrediti ne bitno različitim od starih oblika staljinizma fašizma ili nacizma.
Doba nakon 11. 9 polako otkriva koje sve funkcije imaju dvostruki, trostruki ili četverostruki tajni agenti i njihovi plaćenici. Nakon rušenja blizanaca uspostavljen je sustav bespogovornog zatvaranja ljudi (kakav je bio poznat samo u totalitarnim režimima 20-tog stoljeća), nepoštovanja međunarodnog prava (zbog čega se svojevremeno napadalo svjetsku proletersku inicijativu), te ubojstva bez obrazloženja (nespojiva s idejom demokracije). Vrijeme nakon rušenja blizanaca vrijeme je za koje se može reći da je brat blizanac totalitarizmu 20-tog stoljeća.
Da bi se svijetu nametnula krivnja potreban je status žrtve. Da bi samovolja djelovanja mogla biti globalnom – žrtva je morala biti velika. I bila je. Više od 3000 ljudi nestalo je u čudnom i sa stanovišta građevinarskih znanja neshvatljivom rušenju pogođenih zgrada, te u neozbiljno pripremljenom zabijanju zrakoplova (čudnoga oblika) u Pentagon.
Zdrav ljudski razum opire se pomisli da bi neke službe (uz ili bez odobrenja visoke politike) mogle ići tako daleko da žrtvuju tisuće svojih građana. Ali, moramo postaviti i ovo retoričko pitanje: ne rade li to u svakom ratu šaljući svoje vojnike na razne krajeve svijeta da brane zemlju od zanemarivog postotka mogućnosti napada? Ne rade li to i u miru prepuštajući svoje najsiromašnije građane tihoj likvidaciji od strane banaka, odvjetnika, farmaceutske industrije, GMO prehrane, mafija, uličnih bandi, ubijanja uživo po kampovima…?
Što je za uspostavu dominacije nad cijelim svijetom žrtvovanje par tisuća ljudi? Za startnu poziciju žrtve oni koji žele dominirati svijetom žrtvovali su i žrtvuju svakodnevno – puno više. Smrti danas dolaze s računima, deložacijama, lijekovima, dronovima… - u rukavicama.
Proleteri su se svojevremeno povezali u internacionalu poradi oslobađanja svih radnika svijeta. Iza toga je naravno stajao SSSR. Strukture koje su žrtvovale svoje ljude 11. 9. Organizirale su svjetsku alijansu za oslobođenje svake države u kojoj se može začuti bilo kakav kritički glas odnosno otpor alijansi. Iza toga stoje Sjedinjene Američke Države. I dok su sljedbenici proleterskog pokreta morali ispaštati i ispaštali zbog svoje (nedemokratske) ideje oslobađanja čovječanstva revolucionarnom aktivnošću najugroženijih – sljedbenici rata protiv terorizma premda koriste iste metode i preda se pozivaju na pravo globalnog djelovanja – nisu prepoznati kao oni koji ugrožavaju svjetski mir.
Partijska nomenklatura SSSR-a nije imala poziciju žrtve. Klasna borba nije imala na raspolaganju simbol žrtve (bez obzira na patnje i smrti koje su pratile proletersku klasu) SAD su rušenjem blizanaca postale žrtve čijim se akcijama upravo zbog te pozicije 'ne gleda u zube'.
Proleterska hijerarhija SSSR-a naoružala je Kubu s namjerom utjecaja i mogućeg brzog djelovanja iz neposredne blizine američke obale. Hijerarhija obrnutog totalitarizma za svoju je Kubu odabrala Izrael, zemlju koju je dobro naoružala i koju koristi kao poligon za sve moguće geopolitičke igre. Kuba nije smjela dobiti nuklearno naoružanje. Uostalom kao što ga danas ne smiju imati zemlje koje su u blizini Izraela.
SSSR si je uzeo za pravo bez suđenja protjerati u Gulag bilo koga na koga se posumnja. Guantanamo je američki Gulag u kojemu robijaju ljudi koji ne znaju niti za što su optuženi. Kritika nedemokratičnosti socijalizma, neciviliziranosti njegova društvenog uređenja zapravo je kritika koja se u svemu odnosi i na aktualni obrnuti totalitarizam Amerike.
Proleterska nomenklatura SSSR-a za svog je prirodnog/klasnog neprijatelja odabrala kapitaliste svijeta. Ta je odluka imala svoju čvrstu logiku i proizilazila je iz vrlo temeljitih analiza Karla Marxa.
Nomenklatura Alijanse proizvođača i korisnika žrtve 11. 9. Za svoje je neprijatelje odabrala predstavnike vjere čiji su narodi srećom ili nesrećom nastanjeni u područjima bogatim naftom. Da se sukob ne bi učinio vjerskim ili rasističkim, umotan je u ruho kulturoloških i civilizacijskih razlika, odnosno nespremnosti na suvremene dosege civilizacije (od onih koji imaju licencu učitelja demokracije).
15 godina nakon žrtvovanja blizanaca ratovi se uglavnom vode u zemljama u kojima je islam dominirajuća vjera ili u zemljama u kojima je bilo moguće probuditi vjerske sukobe drugih vjera protiv islama.
James Bond je imao licencu za ubijanje. Današnji agenti, plaćenici, ratnici bez vjere i ideologije, očigledno imaju pravo ubijati i svoje (poradi razvijanja uloge žrtve), mijenjati strane u ratu (ovisno o potrebama stratega), a moraju biti i dobri glumci (radi povremenih snimanja skandaloznih scena terorističkih akcija).
Naravno, godine uložene u proizvodnju mržnje i nemira u svijetu urodit će plodom. Ljudi koji su plaćeni morali su obaviti svoj posao. Nesretnih na sve strane. Ljudi čitavih regija napuštaju civilizirane oblike života i bježe u izbjegličke logore. Neke nacije zatvorene u logore koji nisu daleko od koncentracijskih nemaju niti sreću da bi mogli pobjeći. O svemu se manje-više šuti jer je na djelu iskupljenje žrtve. O zločinima izraelske političke vlasti ne govori se jer nam u žilama još uvijek teče krivnja zbog holokausta. O zločinima Američke nomenklature šuti se jer u našim moždanim vijugama odzvanja krivnja za 11. 9. To što iza jednog i drugog zločina stoje civilizirani i kulturni narodi Europe i Amerike ne znači ništa kad se krivnja poput medijske slike može uokviriti oko islama.



[1] Peter Sloterdijk: Slike nasilja – nasilje slika u Europski glasnik br. 10, Zagreb 2005, Str. 541
[2] Peter Sloterdijk: Slike nasilja – nasilje slika u Europski glasnik br. 10, Zagreb 2005, str. 545
[3] Edgar Morin, Europska kultura i europsko barbarstvo, AGM, Zagreb, 2006, str. 26.
[4] Terry Goodfelow, Istina i svjetska zbivanja u Znakovi vremena, časopis za filozofiju, religiju i znanost i društvenu praksu, br. 17., str. 166.
[5] Uri Avnery, Novi antisemitizam u Islamofobija, el Kalem, CNS, Sarajevo, 2014.  str. 133
[6] Uri Avnery, Novi antisemitizam u Islamofobija, el Kalem, CNS, Sarajevo, 2014.  str. 133
[7] David Levering Lewis, Božji žrvanj, Islam i nastajanje Europe 570.-1215., Algoritam, Zagreb, str. 21.
[8] David Levering Lewis, Božji žrvanj, Islam i nastajanje Europe 570.-1215., Algoritam, Zagreb, str. 21.
[9] David Levering Lewis, Božji žrvanj, Islam i nastajanje Europe 570.-1215., Algoritam, Zagreb, str. 21.