11.11.13

ČUDO ŽIVI IZMEĐU REDOVA

OLUJNO NEVRIJEME

Marko Nenadić redovito je odlazio u crkvu. U početku se molio za malo sreće koja bi mu pomogla da umjesto drvene sagradi pravu kuću od cigle. Svevišnji je bio milostiv i Marko je uspio. Sagradio je kuću ali ona, nažalost, nije donijela sreću njegovoj obitelji. Obitelj mu se podijelila i pregradila kuću tako da je svako imao svoj ulaz, a nijedna prostorija više nije bila zajednička. „Dobio sam što sam htio“ mislio je Marko, nimalo ljut na Svevišnjega koji mu je ispunio želju, ali tako da to njemu nije donijelo sreću.
Poslije se molio za svoju kći, na koju je prenio vlasništvo 'svog dijela kuće', ali koja ga je iz tog dijela kuće izbacila kad joj je zatrebao životni prostor za novi brak u kojeg je ulazila. Iselio se Marko i jedno vrijeme živio u nekoj napuštenoj kućici bez grijanja vode, bez ičega potrebnog za normalan život. Nije se žalio  jer je dobio ono što je molio. Njegova kći ponovno je bila sretna i trudna i ulazila je u novi brak.
Molio se i kad  je kći oboljela i dugo bila u komi - istovremeno trudna. Molio se za nedužno dijete što je raslo u trbuhu majke koja je svjesno stavila svoj život na kocku da bi dijete ugledalo svjetlo dana.  Kći nije preživjela porod, ali dijete je rođeno. „Moje su molitve uslišene – mislio je Marko – premda opet nisam sretan“
Poslije se Marko molio za malo mira koji bi mu pomogao da dane starosti posveti suncu i vjetru i kiši i zelenilu u vrtu i unuci. Ni tu nije imao sreće.
Odobrenje za gradnju kuće koja je izgrađena pored njegove kućice s klupom, po svemu sudeći masno je plaćeno u uredima gradske uprave. Zakoni nisu poštovani jer je kuća bila prevelika za parcelu na kojoj je izgrađena, pa su zidovi kuće bili gotovo na međama parcele. Količina kvadrata daleko je nadilazila odobreni postotak u tom dijelu grada. Nisu pomogle žalbe, zivkanja, molbe, fotografije, inspekcije…Sunce se više nije probijalo do potleušice Marka Nenadića. Klupa je bila u vječnom hladu.
Marko Nenadić i dalje je išao u crkvu. I dalje je molio.
Jednog se dana nebo smračilo a silan vjetar čupao je stabla iz zemlje i nosio sve pred sobom. Markova kuća, zahvaljujući velikom zdanju izgrađenom u susjedstvu, bila je u zavjetrini. Bila je zaštićena.
Prijeteći zvukovi olujnog nevremena povukli su Marka ipak vani, u dvorište. Želio se uvjeriti da je sve u redu. I sve je bilo u redu do trenutka kada se sa susjedne kuće odvojio dio krova i sručio na Markovo dvorište. Jedna je greda zahvatila Marka i on se srušio u blizini klupe kojoj je namijenio svoju starost.

Pritisnut gredom, teško dišući uspio je još samo pomisliti kako se možda nije smio moliti da se sruši ta nepravedno izgrađena kuća kraj njegova dvorišta.