21.5.13

ZAŠTO NISAM 'SUBVERZIVAN'




PROTIV ESTRADIZACIJE FILOZOFIJE  - godinu dana kasnije
Godinu dana je prošlo od intervjua sa Žižekom u kojemu se ovaj svjetski poznati filozof igrao granicama i ljudskim sudbinama (ex Yu) kao lego kockicama. Pokazao je koliko je tanka linija između mudrosti i običnosti, između prava da se o svemu govori i površnoga govora o svemu i svačemu.

Kad televizijski voditelj dovede rock zvijezdu u studio onda on od te zvijezde očekuje da se ponaša nekonvencionalno. U pravilu to tako i bude. Gledatelji su u pravilu iznenađeni diskursom nekonvencionalnosti ljudi koji koriste taj kanal komunikacije, ali istovremeno i pokazuju kako i koliko ga preziru. Povremeno ti razgovori ne uspiju i ostaje gorak okus propalog pokušaja da se bude drukčiji od 'zombija' pred TV ekranima.

No ono što se može prihvatiti od 'bendera' koji po cijele dane udaraju u žice ne očekuje se od filozofa svjetskoga glasa. Ne može se tek tako olako i površno sugerirati političko rješenje za narode ex Yu, naročito ne ako je riječ o rješenju koje  ubojstvima, nasiljem, silovanjima, pokušajem istrjebljenja – betonira uspostavljene granice.

Govor o svim opcijama, ali i konzekvencama svake od opcija – uvijek ima smisla. Nema teme koja može biti sveta da se o njoj ne razgovara. No razgovor podrazumijeva podastiranje konzekvenci svake od navedenih opcija. Žižek je, međutim, u svom nesretnom razgovoru s nasmiješenom  voditeljicom govorio samo o jednom rješenju  - rješenju koje priznaje postojeće stanje (uspostavljeno ratom) te koje seljaka narode gore, dolje, lijevo i desno, onako kako bi to u nečijoj glavi izgledalo prihvatljivo.

Jednu krušku iz vrta svoje obiteljske kuće pamtim cijeli dosadašnji život. Pamtit ću je i dalje. Moja je mladost vezana uz to posebno drvo. Tu posebnost te obične voćke ne može doživjeti pa ni shvatiti nitko na svijetu. Barem ne u obliku i s onim intenzitetom kako sam je ja doživio. Oduzeti mi tu krušku, samo zato što su nečiji tenkovi došli u njenu blizinu i objašnjavati mi da bi to spriječilo napetosti – za mene je igranje politike kojim se sijeku korijeni humaniteta.

Napetosti ima i na Siciliji. Po Žižekovom (i ne samo njegovom) obrascu rješavanja napetosti  Sicilija bi se trebala predati mafiji i onda bi uslijedio tisućgodišnji mir. Narko bosovima valjda treba dati čitave države da ne budu napeti dok krijumčare kokain. Diktatorima svih vrsta treba dati narode da ih služe da se slučajno ne bi osjetili napetima…
Napeto da boli…!

Čovjek bez salvete kroji teritorij prema krvavim ratnim granicama. U ime oslobađanja od 'napetosti' igra se moćnika. Razotkriva se kao prikriveni političar i žednik medijske slave, pa i po cijenu sudbina čitavih naroda. Ljubitelj mudrosti na razini političke gluposti.
Šteta, nepotrebno, promašeno, zastrašujuće površno…

Pojavio se filozof sa Zapada,  koji nas u maniri estradne zvijezde  uči  kako ništa nije bolje od nesreće koju su nam uvezli sa Zapada.
A novinarka se smješka, kao da joj je sve jasno.