ŠTO SU MANJE VAŽNI SVE IH JE VIŠE U MEDIJIMA

POČIVA LI POLITIKA NA NEPRIZNAVANJU VLASTITE NEVAŽNOSTI?

Slušajući jednu radijsku emisiju danas mislio sam: Malo toga vraća u život koliko sinergija ljudi koji idu u istom smjeru, razmišljaju različito, razlikuju se, ali se istovremeno nadopunjuju, toleriraju i vjeruju u napredovanje unatoč razlikama.

Poštovati razlike jedna je od najtežih karaktreristika do kojih čovjek dolazi sporo, skupljajući iskustva, napadajući, braneći se, posrćući, padajući, pridižući se. Stoga je svaka situacija u kojoj se energija kumulira, u kojoj dolazi do izražaja uspostavljanje duha zajedništva – razlog za radost.

Vjera u drugog čovjeka i vjera u snagu istine možda i nisu baš tako aristokratske osobine onih koji ih pronose i koji se  za njih zalažu. Ali to su osobine koje uspostavljaju dimenziju sreće u horizontima na kojima se u pravilu perpetuira uvijek ista situacija uvijek istih odnosa s uvijek istim stereotipima.

Umijeće življenja ujedno je i umjetnost sinergije ljudskih energija.

U svijetu bankarskih i političkih prevara, lažne demokracije, zavodničkih i manipulativnih masmedija, u svijetu piramidalno ustrojenih hijerarhija – divno je vidjeti i doživjeti svaki kreativni pomak, svaku umjetničku dimenziju, svaki novi stih, novu interpretaciju, novi način na koji će se izgovoriti neka stara istina.

U nekom normalnom svijetu nitko ne bi smio ući u svijet politike ako nije prošao svijet umjetničke kreativne proizvodnje nečega iz ničega. Naprosto, oni koji u politiku ulaze da bi premještali ili bili premještani iz jedne fotelje u drugu – mogu stvoriti samo novi trošak. Velika je njihova hrabrost kada bez vizije, bez ideje, bez snažnih motiva, počnu dolaziti na neke grupne terapije i počnu dizati ruke. Jednoglasna su to priznanja početka kraja.

Politici nisu potrebni novi ljudi. Potrebna je temeljita rekonstrukcija i politike i demokracije i institucija koje građanima stoje na raspolaganju. Potrebni su novi ljudi koji neće ulaziti u politiku dok se ne uspostave snažni građanski kontrolni centri u kojima će sami građani koordinirati bitnim zbivanjima.

Tehničke pretpostavke da se u jednom danu sazna mišljenje građana o bilo kojem problemu već postoje. Političari ih ne koriste jer bi time pokazali koliko malo su zapravo potrebni. Što će nam posrednici ako možemo odgovore imati SMS anketama (to je naravno samo jedan mali detalj). Što će nam referendumi ako pravila tih referenduma propisuju oni koji unaprijed znaju rezultate. Što će nam oni koji unaprijed znaju rezultate ako u zatvore tjeraju  one koji namještaju samo  rezultate u nogometu?

Političari su poput feudalaca: žive u svojim dvorcima glumeći da ne vide kako i koliko se brzo svijet mijenja. Odluke koje oni trebaju donijeti stižu do njih u pitanjima novinara. Kad je u pitanju njihov rejting naručuju istraživanja na sve strane; kad je u pitanju stav građana – oni su tu da ga četiri godine pogađaju i interpretiraju.

Njihova je tajna u nepriznavanju vlastite nebitnosti.