SKEPTIK, LOKOMOTIVA I LETAK

SKEPTIK, LOKOMOTIVA I LETAK

Prljava čekaonica drugog razreda na željezničkoj postaji  s koje rijetko polaze vlakovi  bila je jasličkim brlogom za njegovu iscjeljujuću skepsu: „Prvo nismo imali ništa, pa su došli Nijemci i sve opljačkali; onda nismo imali ništa pa su došli tajkuni pa nam sve uzeli; danas ponovno nemamo ništa i ništa ne funkcionira, a onda padne snijeg i sve ode k vragu.“

Još jednom se uputio prema šalteru gdje ništa nije mogao saznati:

„Oprostite…“

„Žao mi je…“

„Hvala“

„Ha…nema na čemu“

„Nažalost…“

Jedan vlak uopće se nije pojavio, a drugi će u polasku kasniti najmanje dva sata.

Putnicima, nesretnim što su se tog dana odlučili putovati vlakom,  u hladnoj, derutnoj i stoljećima staroj čekaonici, nije ostalo ništa drugo nego suočiti se s vlastitom prazninom.

„Kuma i Mihaela su došle“ glasno je telefonirao čovjek u svijetloplavoj skijaškoj jakni, pokušavajući nečim pa i najbanalnijim popraviti svoj položaj u svemiru.

„Kaj ćemo?“ zabrinuto je pitala mlada dama svog još mlađeg partnera koji je, kako i priliči, zadizao obrve i govorio dublje nego što bi čovjek od njega očekivao.

Jedan od putnika nijemo je promatrao letak pokupljen u prolazu s jedne police u hodniku. Gledao je tako da je izgledalo kao da je gledao u nešto bezizgledno.

„Oprostite…“

„Žao mi je…“

„Hvala“

„Ha…nema na čemu“

„Nažalost…“

Prepoznavanje crnog rižota na crnoj podlozi? Privikavanje koncentracijskim logorima? Navikavanje na prekomjerno granatiranje smisla?

Sve ide tamo gdje je rečenicom teško zaći a da se ne bude nepristojan, u neke predjele tuge i jada, intenzivnog osjećaja nemoći.

U jednom trenutku čekaonicom se pronijela vijest da prljavu čekaonicu drugog razreda  s ustajalim zrakom putnici mogu zamijeniti  vagonima drugog razreda koji su stajali na prvom peronu. Vagoni su bili bez lokomotive, bili su nešto topliji od čekaonice, ali jednako prljavi. 

Nitko nije znao dio kojega će vlaka biti i u kojem će smjeru krenuti vagoni koje je na prvi peron dovukla neka od lokomotiva kojih nema dovoljno za vožnju do obližnjeg velegrada. 

Gospođa s druge strane šaltera nestala je. Na šalterskom oknu ostavila je poruku: 'Nemamo nikakvih informacija'.

Snijeg je i dalje padao.

Vrijeme je dokazivalo beskonačnu djeljivost: rotiranje zemlje oko sunca na trenutke je bilo toliko sporo da se činilo kako će zemlja odustati od vrtnje u krug.

„Mi smo poput snijega“, pomisli skeptik zarobljen u ljudsko tijelo zarobljeno na provincijskom kolodvoru – tek kad padnemo na dno počne se mijenjati naše agregatno stanje. Tek kad više nismo ono što mislimo da jesmo počinjemo se boriti za to“

Kao da je čuo njegovu misao, čovjek izgubljena pogleda s letkom u ruci ustao je i krenuo…

Tu noć vlak nije došao. Nije dolazio niti nekoliko dana kasnije. Čekaonicom i vagonima proširila se vijest da su oni, putnici, naprosto zaboravljeni na ovoj provincijskoj željezničkoj postaji.

Vlak više nikada nije došao.

Sve je stalo. Samo su crne kronike svih novina tih dana objavile  šokantnu vijest. Na lokalnoj pruzi od Nigdje prema Lokalnom Velegradu pronađeno je zaleđeno tijelo čovjeka koji je prema svim pokazateljima krenuo pješice iz svog mjesta prema gradu u koji je obično putovao vlakom.

Smrznuto ljudsko biće čvrsto je držalo papirić kojega su nadležne osobe prepoznale kao letak jedne od stranaka koje su na proteklim izborima obećavale kako će biti - lokomotive napretka.