24.12.12

NEVRIJEME


 NEVRIJEME

„Ima li vremena – pitao se Vilim – i je li ga uopće bilo ako ga sada nema?“
Korak kojega ugleda u prolazu prepoznaje iz nekih drugih vremena. Oči koje ga dodirnu na trenutak pripadaju u pravilu vremenu kada je trenutak bio sve za što se živjelo.
„Ima li nevrijeme veze sa sjećanjem“ – pitao se uplašeno taj čovjek koji nije bilježio uspomene iz straha da mu iz sjećanja ne pobjegnu na papir?
„Što ako je u tome sadržana fatalna greška? Što ako  sjećanje oduzima puninu vremenu koje će doći nakon vremena punine? Ili je sve samo igra riječi vremena bez igre?“
U bljesku kojega čak nije niti vidio, kojega je slutio tek, sjetio se vremena kada je kiša proizvodila šamane.
Neka je godina. Svi će je upamtiti po oskudici, medijskim i političkim igrama, korupciji i korporacijskim prevarama. „A ja ću je – pomisli Vilim – upamtiti po tome što nisam siguran koja je i po čemu se razlikuje od prošle i po čemu će se razlikovati od buduće. Vani su zamke u koje se love naivni sljedbenici autostrada. Vani su fotošopirani kadrovi koje nam nalijepe na oči pri svakom izlasku van. Samo je unutra toplo. Tamo gdje kolaju slike koje nikada nitko neće vidjeti, koje je nemoguće ispričati, koje ne znaju put prema van, koje su osuđene.“
Pitao se Vilim, postoje li uopće ljudi za koje on više ne zna da li uopće postoje. Sjećanja su varljiva, ali ne koliko široke ceste koje uvijek vode ravno. Jesu li živi ljudi koji više nisu živi? Postoje li žene koje više ne postoje?
Ako ne postoje onda ne postoji ni onaj koji je s njima živio.
Samo povremeno, kada se nebo smrači i kada miriše na oluju, pojavi se slutnja nekoga oka koje kao da pogledom zareže.
Tada izgleda kao da vremena ponovno ima, kao da ga je oduvijek bilo i kao da trenutak traje koliko i vječnost.