MEDIJI I KRV

MEDIJI I KRV

U razumnom društvu krv se ne bi smjela cijediti s naslova tekstova.

Na jednom srednjoškolskom forumu učenici su  mi nedavno 'otkrili' kako izbjegavaju ispitivanje ili slušanje novoga gradiva. Pojasnili su kako je dovoljno profesoru spomenuti ustaše, četnike  ili partizane - i cijeli sat su slobodni. Profesor se odmah, bocnut kao na Facebooku,  ubaci u staru, već poznatu i vjerojatno stotinama puta ispripovijedanu matricu priče o odnosu ustaša, četnika  i partizana, a mudri učenici mogu za to vrijeme ne slušati do mile volje.

Općepoznata je stvar da sličan mehanizam koriste i političari: stari nerazriješeni odnosi pokriće su za neinventivnost i nedostatak konkretnih prijedloga.  Mahanje nadgrobnim spomenicima necivilizacijski je čin, jednako kao što je necivilizacijsko svako prešućivanje bilo koje žrtve ovog ili onog totalitarizma.

U svemu tome najružniju ulogu imaju mediji. Dio problema je u (nastranoj) prirodi  medija (da voli krv, pa makar i davno sahranjenu). Dio problema pripada novinarima: svodeći duge govore na kratke rečenice (nerijetko izvađene iz konteksta) stvaraju nove virove nesporazuma. Niti mi gledatelji/čitatelji/ slušatelji nismo nevini. Naviknuti na provokaciju i žutilo, tražimo okršaj i jasnu podjelu strana. Da bismo navijali...

S dostojanstvom treba govoriti i pisati o žrtvama, kao što o ustašama četnicima i partizanima treba učenicima izlagati onda kada je to određeno programom. Skrivanje iza stereotipa otkriva neozbiljnost i nepripremljenost.

Ishitreni i u javnost poput kosti bačeni stavovi o Bleiburgu, Jasenovcu, uniformama, broju žrtava na ovom ili onom stratištu, pokazatelj su želje za lakim stjecanjem medijskih poena.  Istovremeno to je medvjeđa usluga žrtvama totalitarnih režima kojih u ovim krajevima nije nedostajalo.

U razumnom društvu krv se ne bi smjela cijediti s naslova tekstova. Rečenice ne bi smjele sugerirati ono što nije objašnjeno i argumentima potkrijepljeno. Buđenje negativnih strasti uz pomoć prepucavanja na temu žrtava iz prošlosti poradi veće gledanosti/čitanosti oblik je koji još uvijek nije kažnjavan. Kao da smo već previše podijeljeni u navijače jedne ili druge strane pa nema prostora za objektivnost.

A mora ga biti.

Sead Alić