U budućnosti države će morati osigurati građanima dovoljan broj televizijskih kanala bez reklama.
Da komercijalni mediji u Hrvatskoj
svakodnevno rade na nevjerodostojnosti medija – to je svima poznato. Da se
teško izboriti za čitatelja ili gledatelja ukoliko se ne plasira žutilo – i to
je manje-više svima poznato. Poznata je i porazno niska bila tiraža Vjesnika, kao
uostalom i slušanost nekih radijskih postaja ili gledanost nekih TV emisija.
Ono što je nepoznato hrvatskoj vladi pa i nekim ljudima koji se bave medijima –
činjenica je da se odlukom o stečaju novine poput Vjesnika brkaju mogućnosti i oblici rada komercijalnih
medija i javnog servisa, odnosno da se novinska kuća koja praktički pripada
Vladi RH mjeri aršinom uspješnosti u prodaji žutila.
Sve su dosadašnje hrvatske vlade
bile neuspješne, 'neprofitabilne', odnosno više su trošile nego što su uspjele
prikupiti. Je li ih trebalo ukinuti?
Istovremeno, nijedna vlada još nije
donijela strateške dokumente o medijskom prostoru u Hrvatskoj, a jedina
pravedna odluka o Vjesniku bila bi ona koja
bi se nametnula iz takve (za sada nepostojeće) strategije. Onaj tko želi suditi
i mjeriti, treba donijeti kriterije razlikovanja rada komercijalnih medija i
javnog servisa. Mjeriti komercijalne televizijske programe kriterijima HAZU-a
nije primjereno. Ali jednako tako nije primjereno mjeriti poslovanje Vjesnika
komercijalnim mjerilom. Nema dakle kriterija razlikovanja, a ti kriteriji
moraju biti dio vladine strategije oblikovanja medijskog prostora u Hrvatskoj. Dok
se takva strategija ne donese ne bi se smjela donositi niti odluka o ukidanju
novine poput Vjesnika.
Financijska (ne)uspješnost HTV-a
ili Vjesnika ne može procjenjivati bez jasne podjele 'zadataka' i jasnih odnosa
između komercijalnih medija i javnog servisa.
Komercijalni mediji imaju svoja
prava i svoje obveze. Njihovo je pravo raditi za profit, ulagati poradi dobiti.
Na tom putu, jasno, moraju se pridržavati potpisanih dokumenata. Ali
istovremeno, država mora imati zakonske i institucionalne oblike/mehanizme
uspostavljanja ravnoteže između 'ozbiljno komercijalnih' i ozbiljnih novina,
između televizijskih distributera sapunica, jeftinih filmova, jeftinih serija…
i ozbiljne televizije.
Ključ za uspostavljanje ravnoteže
razumijevanje je utjecaja medija na ljudsko iskustvo. Taj se utjecaj ne smije
svoditi samo na sadržajno programsko priklanjanje medija ovoj ili onoj
političkoj opciji, ovoj ili onoj gospodarskoj interesnoj grupaciji - riječ je o
sustavu kroz koji i u kojemu realiziramo komunikaciju svih razina naših
društvenih bića. Utoliko važnijim postaje uspostava ravnoteže kojoj cilj mora
biti pravo komercijalnih medija da emitiraju odnosno objavljuju ono što
smatraju da će im donijeti zaradu (a da je u skladu s potpisanim dokumentima
pri preuzimanju koncesije), ali da jednako tako trebaju imati pravo iz svog
budžeta financirati medije koji će se baviti temama ozbiljnijim od jeftinih
sapunica, jeftinih serija i jeftinih filmova.
Građani suvremenog masmedijima
posredovanog svijeta moraju imati mogućnost gledati barem jedan program na
kojemu bi jedine reklame bile one koje promoviraju kulturu, toleranciju,
znanost, umjetnosti, etc; čitati barem jedne novine za koje će znati da u njima
neće natrčati na psovke novinara, bombastične naslove iza kojih se krije
praznina, tekstove bez više izvora, crne kronike na narastajućem broju
stranica, tračeve nepoznatih novinara u kojima nepoznate tabula rase govore bizarnosti o drugim tabula rasama koje te novine za potrebe veće tiraže uzdižu do
'zvijezda' da bi ih poslije bacili u prah.
Najlakše je od svega reći da treba
ukinuti novinu koja proizvodi gubitke. Tako se najlakše i griješi. Zašto? Zato
što nije ponuđena vizija medijskog prostora u Hrvatskoj; nisu postavljena
načela odnosa komercijalnih i javnih medija; nije riješena zakonski pozicija
neprofitnih medija, nije uspostavljen sustav građanskog monitoringa medija i
institucija zaduženih za reguliranje odnosa, nije realizirana neovisnost Agencije
za elektroničke medije, nije uspostavljen sustav odabira istinski neovisnih
medijskih stručnjaka za rad u takvim institucijama, etc. U tom kontekstu svaka
odluka dolazi iz prostora iz kojega ne bi trebala dolaziti. Takva je odluka
svjedokom da se nije mislilo ozbiljno nego da se lomilo preko koljena. Ako nema
jasne vizije razvoja medija u hrvatskoj, onda je svaka odluka ishitrena. Ako se
mediji budu regulirali ishitrenim odlukama, onda će ova vlada činiti isti
grijeh kojega je učinila i Račanova.
Financiranje javnog servisa i
neprofitnih medija treba riješiti sistemski: odustajanjem javnog servisa od
emitiranja reklama, odnosno tako da komercijalni mediji izdvajaju određene
postotke svojih prihoda u ime razvitka javnih i neprofitnih medija. Na taj
način komercijalni mediji mogu razvijati svoju djelatnost na način na koji
misle da će imati najveće prihode, javni servis se ne mora zamarati
marketingom, gledatelji mogu dobiti medij kojega bi s užitkom gledali, a
neprofitni mediji mogu dobiti vjetar u leđa.
Što su najveće prepreke takvom
pristupu? Prije svega to su interesne skupina na HRT-u koje su razvile 'posebne
umješnosti' trgovanja sekundažom. U jednom od izviješća o HRT-u koje mi je
došlo do ruku čitao sam, istina poodavno, o tisućama nestalih sekundi reklamnog
vremena. Nestaloga?
Stvaranje privida potrebe
natjecanja s komercijalnim televizijama pruža urednicima HRT-a mogućnost
spuštanja razine kvalitete programa i uvođenje tema kojima nije mjesto na
javnom servisu. Dokidanje komercijalnih oglasa oslobodilo bi urednike takve
potrebe – mogli bi se koncentrirati na proizvodnju kvalitetnog programa, jer bi
jedino kvalitetom mogli imati potrebnu gledanost.
Nestala bi potreba za Bingo i
sličnim 'show programima', ne bismo morali gledati reklame T-coma plaćene našim
skupim impulsima; ne bismo u večernjim satima morali gledati reklame za
prozore, i vrata, i kvake, i kade, i tepihe, i kladionice, i ostalu
'bižuteriju' na nacionalnoj televiziji. Zaštitili bismo naše dnevne boravke od
histeričnih najava jeftinih filmova horora i sl. Mogli bismo imati oazu uz koju
bi bilo moguće razvijati se, razgovarati i kritički misliti.
U nekim europskim državama
neprofitni mediji na taj način i funkcioniraju. Ako je istina neprofitna a
javni servis treba tragati za njom i prezentirati je građanima – zašto se ne bi
ustanovio jasan kriterij odnosa između komercijalnih medija i ostalih.
Javni servis se ne može razvijati u
smjeru komercijalnih medija. Komercijalni mediji moraju plaćati svoju pristojbu
za ulazak na hrvatsko tržište i za poslovanje u hrvatskom eteru. Ako je tomu
tako, onda je potrebno zagaziti u aktualni medijski mulj i razdvojiti ono što
ne ide zajedno.
Ako se to ne napravi sve će i dalje
biti samo politički hir, proizvoljna odluka, odnosno odluka iza koje se kriju
interesi koji nama nisu poznati ali koji su poznati politici.
Nema komentara:
Objavi komentar